Janko Belaj i fotografija apsurda
(Marijan Grakalić za katalog izložbe)
“kora odavno pojedene banane
bačena na stol
kraj keramičke vaze ocvalih mimoza
tvrdi: izgubila sam krila”
(Silvija Šesto)
Gornji stihovi inspirirali su Janka Belaja na fotografiju “Ocvale mimoze” koja se ističe kao središnji rad cijele izložbe, iako ni drugi radovi ne zaostaju u osnovnoj intenciji svjedočanstva o uvijek aktualnoj i apsurdnoj osjećajnosti “bačenosti u svijet”. Taj anakronizam voljeli su eksploatirati književnici i drugi umjetnici pedesetih godina prošlog stoljeća okupljeni oko teatra apsurda, a glavni su mu predstavnici bili Albert Camus, Samuel Beckett i Ionesco. Na sebi svojstven način, Belaj slijedi senzibilnost koja tu prevladava. Besmislena zapažanja prostih radnji i postupaka, banalnost svakodnevnog, u njegovim fotografijama postaju predmetom umjetničke intervencije, igre s mehanikom svijetla, pa stara i dobro poznata tjeskoba biva osvjedočena u fotografiji uglavnom mrtvih priroda koje, po riječima autora, nisu ni posao ni život.
Na izvjestan način postupak Belajeve fotografije u ovom ciklusu slijedi napomene koje su se vidjele u njegovoj davnašnjoj izložbi “Iće i piće” (2013) gdje također koketira s dosjetkama apsurda u prikazu gastrozofskih delicija. I tada je njegova fotografija zahtijevala uključenje promatrača kako bi se na barem metaforički način fotografija, odnosno njezina poruka, “dovršila”. Naime, fotografija pilećih bataka na tanjuru nije kokošja juha, ali bi naravno to mogla postati. U ovom aktualnom ciklusu “kaj delam kad ne delam” autorov pristup je daleko rafiniraniji i suptilniji. Napuštene su ideje bilo kakvog misaonog ili umjetničkog “dovršavanja” ili “svjedočenja”. Umjesto toga svaka scena predstavlja se sočnom ali estetski savršenom besmislenošću, osvjedočenom konstatacijom kako su klišeji koje zapažamo samo slijed apsurda koji nas okružuju.
Fotografske postupke o kojima se još ovdje radi, a koji nastoje razbiti uobičajenu proceduru u fotografskoj umjetničkoj formi, sam autor spominje u npr. primjerima može li led lampa biti dovoljna za osvjetljenje scene za fotografiju ili da li je dovoljno jeftino povećalo iz seta za lemljenje za kadriranje. Naravno, Belaj to izvodi veoma precizno i savršeno, no kao i u drami apsurda, oni su u funkciji toga da se manje više značajno razbije uvriježeni način fotografiranja, ponekad i sasvim radikalno, a da bi se i na tehničkom, a ne samo misaonom nivou došlo do onog čemu se teži, nekonvencionalnog likovnog izraza koji fotografira sve - i ono što je stvarno i ono što je nestvarno.
