Svjetlopisi

ili kada kadar odabere autora

(Krešimir Oremović, za katalog izložbe 2006.)

Stara pouka njemačkog romantizma glasi: što je u kadru više neba, to će više do izražaja doći uzvišeni, metafizički karakter kompozicije te ne manje važna, herojska osamljenost glavnog junaka.

U fotografijama Janka Belaja neba ima na pretek, a “junak” iza objektiva, unatoč svojoj poslovičnoj socijalnoj inteligenciji, pred pejzažem stoji sam. Ako zanemarimo mehaničko/digitalno ili kakvo već posredovanje, autor se pokazuje superiornim upravo onda kada se od njega ništa ne očekuje. Ove fotografije su preozbiljne za komercijalnu uporabu, a opet, bitno im manjka poriv za dopadanjem tako često utkan u “umjetničku” fotografiju.

Priroda ili arhitektura u pejzažu nisu ciljevi dokumentarističkog uma, njihova je uloga zahtjevnija. Autor postaje cjelovit tek kada je upotpunjen kadrom. Trag vjetra na nebu, val bez većeg sudbinskog značenja za opstanak civilizacije ili kasnogotički zvonik što se nenametljivo pomalja među krošnjama, svi oni, svaki na svoj način govore o Janku. Suprotno racionalnoj pretpostavci, oni odabiru njega, a ne on njih, jer naposlijetku samoodabranih heroja u tradiciji nema, a ništa se slično ne nazire niti u domislivoj budućnosti.