Svjetlopis treći: Široki vidici
(Marijan Grakalić za katalog izložbe)
Dolazeći iz velikog i bogatog panoramskog svijeta koji nas okružuje, fotograf (svjetlopisac) Janko Belaj, predstavlja se izvornom i nepatvorenom čistoćom svojih fotografija (svjetlopisa), važnih zato što bitno apostrofiraju jednostavnost i izvornost umjetničkog stvaralaštva. Umjetnički događaj ovdje se pretpostavlja višeznačno, prvo samom fotografijom kao artefaktom, a drugo njezinim sadržajem (kadrom i vizurom) u kojem se bilježi otkrivanje svake pojedine panorame kao nečeg novog, svježeg i prije nedotaknutog. I tu nema nikakve simpatične varke. Gledajući fotografije Janka Belaja čini nam se da gledamo svijet kakav je nekad bio, reduciran u svjetlosnom spektru ponajprije zato da iskaže svoju snažnu vitalnost, postojanost i onu nedotaknutost za kojom umjetnik ustvari žudi.
Belajevo fotografsko slikarstvo u ovom ciklusu svjetlopisa, kako sam voli nazivati svoje radove ponajprije zbog istančanog razumijevanja i upotrebe mehanike svjetla, tako uistinu proširuje postojeće vidike dodajući uz to kompoziciji slike i ne manje važnu dimenziju unutarnje lirike bitne u estetskom izražavanju autora. Dominantna je istraživačka, gotovo pionirska priroda, želja da se istakne ono prvobitno (ili kroz fotografiju do njega dođe) kako u samom kadru tako i u doživljaju. Svaki izloženi svjetlopis u ovom autorskom ciklusu napravljen je nešto dužom ekspozicijom, kako bi se u njemu odrazile sve, pa čak i one prije nevidljive igre bijelog svjetla i prirode sjena. U tom smislu svjetlopisač ne samo da bilježi postojeći svijet i njegove panorame, već ih istovremeno i stvara. Svojom vještinom, umjetničkim iskustvom i dodirom svjetla. Tako nastaju fotografije od kojih su neke lake i naizgled nedohvatne poput vizija, a opet tako stvarne, vrijedne i nove.
Belajev u suštini jednostavan ali i jedinstven umjetnički način cijelog fotografskog postupka ukazuje na onu bitnu esencijalnost opće prirode fotografije i njenu sposobnost da osim dokumenta postane i umjetničko, slikarsko djelo unatoč prirodi vremena u kojoj se sve mijenja i prolazi. Zato ove slike imaju upravo pogođeno to lirično i memorijsko svojstvo zbog kojeg nam se čini da smo ih nekada negdje već vidjeli ili barem željeli vidjeti. To govori o dubokoj predanosti autora koji time svojim radovima pogađa i dohvaća važne općeljudske težnje odnosno, širi kulturni, estetski i društveni senzibilitet. Perspektive u auri umjetničkog dara tako postaju prepoznatljiv autorski rukopis (svjetlopis) koji možemo promatrati iz više kutova isto kao što on u nama budi raznovrsne asocijacije, podsjećanja i imaginacije, bliske panorame.
