Nesebični krajolici
(Krešimir Oremović za katalog izložbe)
Svi ćemo se lako složiti da živimo u svijetu pokretnih slika. Njihova se izmjena iz dana u dan sve više ubrzava i trenutak u kojem se odjednom zateknemo pred jednom, izdvojenom, ili tek nekoliko njih pomalo zbunjuje. Zašto?
“Zamrznuti kadar” fotografije nas prisiljava da stanemo, na neki nas način izdvaja iz bujice informacija koje upravo zahvaljujući ubrzanju gube vlastitu biti i postaju nečitljiva, amorfna masa koja dokida svaku komunikaciju. Drugim riječima, čovjeku prirodna/prirođena potreba za spoznavanjem promatranog, unatoč ekstenzivnom vizualnom bogatstvu, rezultira tek izmaglicom u kojoj se više ne raspoznaju prirodne forme, a samim time gubimo i senzibilitet za prepoznavanje estetske dimenzije okoliša kao magnetizma koji definira sraslost pojedinca i prirode koja ga okružuje.
Prividna statičnost pejsaža i njegovo blago, organsko mikrogibanje evocira neka prošla vremena. Vremena u kojima smo si znali priuštiti zastati pred prizorom vrijednim pogleda, uživati u pogledu na razlistalu krošnju, planinski hrbat ili zapjenjeni susret mora i vale.
Priroda je u ponudi antologijskih vizura beskrajno nesebična, no kako bismo doista uživali njeno blago u svoj punini u kojoj nam se nudi, moramo ponovo “uskladiti satove”.
Pejsažna fotografija Janka Belaja uči nas upravo ovoj, već pomalo zaboravljenoj vještini. Poučava nas uživanju u bezvremenoj, nesebičnoj ljepoti krajolika koji nas okružujuju i istovremeno napućuje da promatranjem spoznato zavolimo, a samim time i sami pridonesemo njihovoj zaštiti kako bismo ih na uživanje baštinili generacijama koje tek dolaze.
