Moj Klobuk & zagrebačka street art fotografija
(Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica)
Janko Belaj je ciklusom fotografija “Moj klobuk” svoj rad usmjerio na konceptualno pitanje egzistencijalizma i tehniku crno-bijele street art fotografije. Belaj je bio grafički dizajner, komercijalni i dokumentarni fotograf u Zagrebu gotovo dva desetljeća, kada je javno predstavio svoju ‘tajnu’ uličnu umjetničku fotografiju kao svojevrsni paralelni fotografski stil života. Tijekom nastajanja ciklusa “Moj Klobuk”, Belaj u početku vjerojatno nije imao u planu stvarati street art konceptualnu fotografiju. U svojim je fotografijama naglašavao sadržaj, posebne trenutke, dramatična svjetla i slojevitost. Nakon nekog vremena, kad mu je bijeli šešir postao učestali motiv na svakom filmu koji je ispucao, krajnje osobna ideja počela se oblikovati kao posebna fotografska priča. Klobuk kao predmet umjetničke fotografije postao je pripovjedač osobne fotografske priče. Između 2011. i 2015. godine s tendencijom nastavljanja, Belaj je usmjerio svoja najdublja osobna zapažanja na estetska pitanja utemeljena na stavu fotografa o vlastitoj nevidljivosti i nevažnosti.
“Moj Klobuk”’ je konceptualno usmjeren na fotografsku priču svakodnevnog života hrvatske metropole. Radi se o fotografskom eseju koji govori o postojanju i suživotu urbane kulture i subkulture. Šešir iz foto eseja “Moj Klobuk” je pripovjedač ljudskih kvaliteta, predmet što bilježi trenutke i raspoloženja njegovog vlasnika. Šešir fotografa postao je medij koji posjeduje vlastita sjećanja i razvijenu svijest o prolaznosti vremena. Janko Belaj pronašao je krajnje osobni način bilježenja osobne memorije, uzoraka prošlosti kojima priča o vlastitom životu na konceptualnoj razini. “Moj Klobuk” je postao njegov alter ego s naglašenim umjetničkim pristupom uličnoj umjetničkoj fotografiji. Belaj stvara impresiju paralelnog protoka vremena, s kompozicijom koju usmjerava na šešir kao predmet u prvom planu, koristi širom otvoreni objektiv i duboke oštre linije kompozicije koje naglašavaju objekte pozadine. Povremeni bjegovi u prirodu i krajolik poveznica su s ostalim područjima njegova umjetničkog interesa. Objektivnost autora otkriva uzorke društvenog ponašanja i urbanog života na ulicama Zagreba. Predmet interesa je običan osobni predmet, šešir kojeg fotograf svakodnevno koristi, a koji objektivno prenosi vlastitu priču o svakodnevnoj migraciji iz predgrađa do centra grada, tržnice, vinarija, lokalnih pivnica i klubova, bjegova u zelenilo prirode preko vikenda. Nevjerojatne scene pločnika i nogostupa, ulica i avenija, bezimenih i važnih trgova na kojima očekujemo važne povijesne scene i priče o prošlim vremenima, prepoznatljive u hrvatskim filmovima, literaturi ili novim urbanim legendama koje su dio njegovog osobnog pamćenja.
Najvažnije što želim naglasiti kako je “Moj Klobuk” Janka Belaja naglasak stavio na bezimenost, odliku kakvu imaju blogovi, elektronske poruke, opće poznati tekstovi urbane poezije i subkulture. Usredotočen na traženje temeljnih odgovora na pitanje egzistencije i egzistencijalizma, na to kako dobro iskoristiti vlastiti život, u životu pronaći sreću i mir, stvorio je doista snažan ciklus konceptualne umjetničke fotografiju koja nas podsjeća kako vrijeme nepovratno prolazi i kako nas ljepota života neprekidno okružuje. Pronašao je konceptualnu povezanost vlastitih osobnih uspomena i života koji prolazi na ulicama Zagreba.
